|
Osnovna škola pri Dječjoj bolnici
Kantrida osnovana je u studenome 1945. godine. Osnivač Škole bio je Prosvjetni
odjel gradskog narodnog odbora koji je bio upoznat s problematikom malih
pacijenata i svjestan nužnosti pružanja i drugih sadržaja, a ne samo
medicinskih. Učenici Škole bila su djeca kolonije dječjeg odmarališta i ona
djeca s područja Rijeke i Istre koja su se nalazila na liječenju. Djeca su
bolovala od raznih bolesti te je za njih, ne bi li gubili školsku godinu,
organizirana nastava. Na Odjelu ortopedije su, primjerice, pacijenti ležali
i po godinu dana, liječeći se konzervativnim metodama te je osnivanje škole
bilo i te kako opravdano. Lokalitet Dječje bolnice odabran je kao idealna
pozicija za oporavak zbog mora, razvedenosti obale i borove šume. Godine
1924. izgrađene su sve zgrade namijenjene oporavku i liječenju djece te je
osnovana Dječja kolonija « La Colonia Marina « s kapacitetom do 165 djece do
12 godina starosti. Ustanova je posjedovala dobro opremljen laboratorij, rengenski kabinet, fizikalnu terapiju i imala je sve
karakteristike lječilišta.Već tada je bilo
potrebe za učiteljem koji bi učio pacijente osnovama pisanja i računanja pa
je oporavilište uvijek imalo bar jednog učitelja animatora. Grad je bio
senzibiliziran za ovaj lokalitet te je park lječilišta na daleko bio poznat
po svojoj ljepoti. Kao kuriozitet navodimo da su parkom šetali čak i
paunovi, a ispred zgrade današnje Ortopedije postojala je fontana koja se i
danas može vidjeti.
Rad u Školi odvijao se u otežanim uvjetima. Drugi svjetski rat tek je
završio, Grad je liječio svoje rane od stradavanja, a lječilište je
prihvatilo pothranjenu, bolesnu i iscrpljenu djecu .Trećeg
svibnja 1945. Grad je oslobođen od neprijatelja, a samo nekoliko mjeseci
kasnije, u studenom 1945. godine počinje raditi škola. Za rad Škole nije
bilo ni stručnoga ni nastavnoga kadra. Prva učiteljica B. Cvijanović iz
Dubrovnika, bila je priučena za rad. Početkom 1946. godine nastava
započinje prema programu i odvija se na dva jezika: hrvatskom i
talijanskom. Ratne godine nose svoje pa je tako prva stručno educirana
učiteljica Marija Kopitar puno radila na zbližavanju djece
hrvatske i talijanske nacionalnosti. Nastava je bila organizirana u jednoj
prostoriji. Početkom školske godine 1946./47. problemi ostaju isti.
Zdravstveno stanje učenika, nepoznavanje jezika te kombinirana razredna
odjeljenja znatno utječu na rad. Škola je surađivala s roditeljima,
postojao je i stručni nadzor, a uprava je brinula o nastavnim sredstvima.
Čitajući Spomenicu, uviđamo da nedostaju materijali za rad, ali osjećamo i
znamo da ljubavi, entuzijazma i empatije za bolesnu djecu ne nedostaje.
U travnju 1947. godine u sklopu
Škole otvara se i vrtić koji uspješno i u kontinuitetu radi i danas.
Odgojitelji iz Bolničkog vrtića i učitelji iz Bolničke škole usko i
kvalitetno surađuju na zajedničkom cilju: umanjiti tugu djeteta zbog
odvojenosti od obitelji. Trebamo imati na umu da je naša sprega bila
dragocjena jer malim pacijentima nije bilo lako budući da je kućni red
Bolnice bio vrlo strog: posjete su bile dozvoljene jednom tjedno i vikendom
i to samo po sat ili dva. Medicinsko osoblje, odgajatelji i učitelji su se
tako uspješno nadopunjavali da su èesto
bili nadomjestak djetetu za obitelj. Već tada prepoznajemo osnovne elemente
multidisciplinarnog pristupa bolesnom djetetu na što su i sada ponosni
Klinika za pedijatriju, Zavod za dječju kirurgiju, Odjel dječje ortopedije
i Odjel dječje rehabilitacije koji djeluju u Dječjoj bolnici «Kantrida»-
KBC Rijeka.Tijekom školskih praznika određena
djeca odlazila su na oporavak u Ilirsku Bistricu. Školska godina 1947./48.
donosi novosti. Škola dobiva republièki
značaj. Mijenja ime u Dječju bolnicu, a broj učenika se povećava.
Inicijativom Uprave bolnice 1948./49. godine otvara se četverogodišnja
osnovna škola. Dječja bolnica tada postaje Dječja bolnica TBC zglobova i
kostiju. Učiteljice Katica Grubešić i Zorka
Vrkljanimale su zadatak formiranja razreda. Uvjeti za rad
su i nadalje bili skromni. Nije postojala školska zgrada, nije bilo
namještaja. Jedino sredstvo za rad bila je ploča. Nastava se odvijala
individualno u bolničkim sobama. U veljači 1950. godine četverogodišnja
škola postaje sedmogodišnja, a 1958. godine osmogodišnja. Tih godina,
zahvaljujući aktivnostima učitelja i odgajatelja, počinju se tražiti i
primati donacije u igračkama, odjeći i edukativnim materijalima što se i
danas njeguje. Djeca u Dječjoj bolnici svake su godine iz rezidencije
Predsjednika J. Broza Tita na Brijunima dobivali
mandarine. Godine 1961. započinje preseljenje dječjih odjela bolnice «Braće
dr. Sobol» s čitavim medicinskim osobljem i
pacijentima na Kantridu čime se i obujam posla učiteljima i odgojiteljima
proširuje. Tim proširenjem i pristup učenicima se mijenja na taj način što
traži još veću edukaciju učitelja što se i omogućavalo. Do 1965. godine
bolnička škola djeluje kao samostalna ustanova, a od tada je Područna škola
Osnovne škole «Kantrida». Zbornica Bolničke škole nalazila se u parku
Bolnice u baraci sve do rujna 1976. godine kada je na inicijativu uprave
Bolnice i OŠ Kantrida izgrađena adekvatna zbornica u kojoj i danas škola
djeluje. Ugovor o korištenju zgrade zbornice između Bolnice i Škole
potpisan je 29. 11. 1977. godine, a potpisnici su doc. sc. dr.
T. Rede i ravnatelj Škole Z. Ritmajer.
Potpisivanje Ugovora bilo je kruna naše suradnje koja traje i danas. U
studenom 2000. godine obilježili smo 50. godišnjicu pod pokroviteljstvom
KBC Rijeka i matične škole što je zabilježeno u javnim medijima i HRV.
Godinu dana nakon toga dokumentarni program HRT snimio je polusatnu emisiju
o Bolnièkoj školi pod nazivom «Pazi,
staklo». Od samog početka rada, a naročito od 70.-ih godina
prošlog stoljeća svi kulturni događaji, od državnih blagdana i sportskih
događaja do kulturno-zabavnih sadržaja, redovito se obilježavaju u
Bolničkoj školi kroz niz posjeta i donacija. U našoj Spomenici čuvamo
pregršt isječaka «Novog lista» o svim posjetama,
priredbama i donacijama. Za vrijeme Domovinskog rata Škola je radila i
pomagala velikom broju učenika-pacijenata izbjeglicama i prognanicima i
njihovim roditeljima. Učitelji i medicinsko osoblje posebno su se
angažirali u susretima sa stranim donatorima (naročito iz Njemačke i
Italije) koji su darivali male pacijente. U tim teškim trenucima trebalo je
puno umijeća i vještine kod učitelja kako bi ohrabrili i motivirali na
liječenje zabrinutu i prestrašenu djecu koja su bila na Odjelima iz svih
dijelova Hrvatske. U takvom pristupu dragocijena
nam je bila pomoć kliničkih psihologa Dječje bolnice. Tijekom povijesnog
razdoblja, uz sve političke promjene, socijalna zajednica prepoznavala je
Školu u bolnici i rad učitelja
Mnoge poznate liènosti iz
javnog, kulturnog, sportskog i političkog života posjećivale su i darivale
pacijente-učenike, što je i danas naša svakodnevnica.
|